Nedjelja Svete obitelji

Kad se, po Mojsijevu Zakonu, navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! - i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: "Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga." Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!" A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Lk 2,22. 39-40



Razmišljanje uz Evanđelje

Čovjek nije nikada sam, već je obavezno uključen u mnoštvo ljudskih i društvenih odnosa s drugim ljudima među kojima se na prvom mjestu nalazi baš obitelj. Utjelovljenje Sina Božjega učinilo je ovu našu ljudsku stvarnost koja se zove obitelj, znakom velike ljubavi Božje prema nama ljudima i sredstvom spasenja, jer sve što Krist dotiče to postaje sveto i spasonosno. Prema tome današnji blagdan svete Obitelji Isusove govori nam da po utjelovljenju Sina Božjega svaka naša ljudska i kršćanska obitelj postaje sveto mjesto u kojem Bog ostvaruje svoje djelo otkupljenja i spasenja ljudskog roda.

Ljubav sve uzdržava, ljubav sjedinjuje duhove i tijela, ljubav pomaže da se svladaju sve poteškoće života i one najdramatičnije. Gdje nema ljubavi ili je ima samo malo, obitelj je već uništena.
Zato obitelj ulazi u planove Božjeg spasenja ljudskoga roda, jer je ona najveći izražaj ljubavi.
Obitelj se temelji na ljubavi i poštivanju. Poštivanje prema ocu i majci utvrđeno je zapovijedi Božjom i garancija je Božjeg blagoslova, opraštanja grijeha i zasluga za vječni život.

4. nedjelja došašća

U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz ­doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Go­spodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" Anđeo joj ­odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!" Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje

Lk 1,26-38



Razmišljanje uz Evanđelje

"Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!"

Kako onda živjeti ovu Riječ? Naše "da" riječi Božjoj znači konkretno činiti dobro, potpuno, svakog trenutka, onaj čin kojega Božja volja traži. Biti posve tu, u tom činu, uklonivši sve drugo, izgubivši misli, želje, sjećanja i postupke koji se odnose na nešto drugo. Pred svakom Božjom voljom - bolnom, radosnom ili nevažnom - možemo ponoviti: "Neka mi bude po tvojoj riječi!", ili kao što nas je naučio Isus u Očenašu: "Budi volja tvoja". Recimo to prije svakog našeg čina: "neka mi bude", "budi". I iz trenutka u trenutak, kamenčić po kamenčić, ispunjat čemo čudesan, jedinstven i neponovljiv mozaik našega života, kojega je Gospodin oduvijek zamislio za svakoga od nas.

3. nedjelja došašća

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: "Tko si ti?", on prizna; ne zanijeka, nego prizna: "Ja nisam Krist." Upitaše ga nato: "Što dakle? ­Jesi li Ilija?" Odgovori: "Nisam." "Jesi li prorok?" Odgovori: "Ne." Tada mu rekoše: "Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?" On odgovori: "Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija." A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: "Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?" Ivan im odgovori: "Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući." To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Iv 1,6-8.19-28



Razmišljanje uz Evanđelje

Ivan – ne, on nije ni Mesija ni Ilija. On je glas u pustinji. To nije legitimacija pred onima koji ga dolaze pitati. Nije odgovor koji bi bio poznati iz tradicije i po kojemu bi ga se moglo definirati i smjestiti u određenu kategoriju. Ivan je nezgodan. Ne postoji nijedna “polica” u koju bi ga se moglo smjestiti. Ni za jednog čovjeka ne postoji takva polica. Često jedni druge tako “razvrstavamo”. Tako da se lako dogodi da smo se, istina, rodili kao original, ali smo svoj život oblikovali kao kopiju. Glas u pustinji jest original. Tu i tamo moramo poći u “pustinju” kako bismo poslušali glas koji nas zove na autentični život. Težak je to korak, izložiti se vlastitoj pustinji, no ako se “goli i nemoćni dopustimo povesti u središte onoga straha gdje se sami u svojoj ništavnosti nađemo pred Bogom” (Thomas Merton), tada nam može progovoriti glas koji nas ne želi kao kopiju, nego kao original – i upravo nas kao takve ljubi.

Molitva
Bože naših pitanja, naše utjehe i spasenja, mi tražimo, nadamo se i zazivamo pomoć. Ojačaj nas kako bi naša odvažnost da postavljamo pitanja služila dobru naših bližnjih.

2. nedjelja došašća

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: "Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’" Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: "Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim."

Mk 1,1-8



Razmišljanje uz Evanđelje

Svojim kršćanskim životom i radom pripravimo dolazak Božjeg svijta.
Advent upravlja kršćanima pogled u veliku Božju budućnost konačnoga spasa. Ali to Božje spasenje već sada djeluje u povijesti.
Gdje god se ljudi otvaraju uzajamnoj dobroti, sućuti, strpljivosti i praštanju, tu već nastaje Božji svijet.
Stoga kršćani treba da se ugrade svojim životom u nastanak toga novoga Božjega svijeta.
Tko želi vidjeti spasenje Božje neka u sebi i u drugima pripravlja put Gospodinu koji dolazi.

1. nedjelja došašća

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti - da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro - da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«

Mk 13,33-37


Razmišljanje uz Evanđelje

Ima jedna simpatična priča koja ide ovako: neki otac kuca na vrata spavaće sobe u kojoj njegov sin spava. ‘Sine,probudi se!’, kaže otac. Iznutra sin uzvraća: ‘Joj, tata, ja bih još spavao. Ne da mi se ustati!’ Nato će otac sada malo glasnije: ‘Sine, ustaj! Moraš u školu. Zakasnit ćeš!’ ‘Ali, ja ne želim u školu!’, uzvraća sin. ‘Što to govoriš?! Zašto ne želiš u školu?’ ‘Zbog tri razloga’, odgovara sin. ‘Prvo, u školi je tako dosadno; drugo, u školi me djeca zadirkuju; i treće, jednostavno ne podnosim školu!’ Otac vidno uzrujan, odgovara sinu: ‘E kada tako govoriš, sada ću ja tebi nabrojiti tri razloga zašto moraš ići u školu: prvo, sine, to je tvoja dužnost; drugo, ti imaš 45 godina; i treće, sine, ne zaboravi da si ti učitelj i razrednik!’ (Anthony de Mello)

Često smo slični sinu iz priče. Rado bismo prespavali mnoge životne izazove, zatvaramo oči pred stvarnošću, bježimo u uspavanost koja poprima različite oblike: komotnost, površnost, ravnodušnost, samozadovoljstvo.
Mi ne znamo kada će biti naš posljednji čas. I ne znamo kada će biti vrijeme kraja. Znamo samo jedno što u svakom vremenu nevolje treba činiti: "Pazite, bdijte!"
Biti budan – to je smisao Adventa. Da budemo budni – to bi nam trebalo uspjeti u ovim danima.
Vrijeme došašća poziv je kršćanima na evanđeosku krepost budnosti.

Bdijmo zato da nas Gospodin ne zatekne pozaspale i lijene kada dođe. Možda kuca u ovom Adventu baš na moja vrata. Možda me želi nanovo osvijestiti. To bi bila šansa za mene. To bi bio dobar Advent. Istinski novi početak!

U našem svagdanjem bdijenju molimo ustrajno da nam Gospodin jača vjeru svaki dan da se pripremimo za Njegov dolazak među nas, da ga znademo dočekati onako kako to molimo i želimo, da ne bude raskoraka između naših želja, molitava i naše svagdanje stvarnosti. Molimo ga On će nam pomoći. Bdijmo, On će biti s nama, onako kako je i sam obećao. On će nam pomoći da se pripremimo za susret s njime i danas i u vječnosti.

Krist Kralj

Isus reče: "Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.
Tada će kralj reći onima sebi zdesna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.'
Tada će mu pravednici odgovoriti: 'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?'
A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'
Zatim će reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!'
Tada će mu i oni odgovoriti: 'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?'
Tada će im on odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.'
I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni."

Mt 25,31-46


Razmišljanje uz Evanđelje

Slaviti Krista kralja znači imati poštovanja prema ljudima bez sile, a ne davati poštovanje silnicima svijeta. I to opet znači ne zaboraviti na siromašne, odbačene, bezvrijedne u ovo predbožićno radosno vrijeme. U svim ovim radostima i slavljima ne izgubiti iz vida žalosne i osamljene i kod svega ovoga ne izgubiti iz vida život kao cjelinu u kojemu čak ni mala sitnica ne ostaje bez posljedica. Tko je za sebe jednom otkrio da su živjeti i omogućiti život dvije strane jedne te iste medalje, taj je na sigurnom putu pronaći ono što već duže vremena traži u dubini srca: Život u punini. A to je poruka blizog adventa.

33. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: "Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet tale­nata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu ­gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’
Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’
A pristupi i onaj koji je primio jedan ­talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih ­talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’ ‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’"

Mt 25,14-30


Razmišljanje uz Evanđelje

Gospodin danas govori i o talentima, tj. o blagu koje nam je povjereno. Koje je to blago? Ima ih više. Najvažnije je blago dar vjere. Bog mi je podario da vjerujem, da mogu svoj pogled izdići iznad ove zemlje, usmjerio me prema vječnosti. Dar je to koji treba njegovati. Nadalje Božja riječ silno je blago koje nam je povjereno. Bog nas živom riječju upućuje, opominje, ispravlja, usmjerava. Tu je i Crkva, živo Tijelo Kristovo, sakrament našega spasenja. Najveće blago koje nam Bog povjerava jest svakako sam Isus Krist, Sin Božji i sin čovječji, naš brat i Gospodin, naš Pastir i Spasitelj, Slika nevidljivog Boga, Riječ Tijelom Postala.

Zar ćemo doista živjeti kao djeca ovoga svijeta koja trče za propadljivim i nestalnim? Ne varajmo se: Isprazne žudnje itekako su prisutne i među vjernicima Kristovim. Kako li samo i mi znademo isprazno hlepiti za prvim mjestima, za počastima, za bogatstvima; kako li se samo borimo za priznanja i odlikovanja, crkvene i državne počasti i naslove… A kad bismo tim silama nastojali i oko onih vječnih, trajni, neprolaznih vrednota…

Gospodine, pouči nas svojemu putu, jer: “Lažna je ljupkost, tašta je ljepota”…

32. nedjelja kroz godinu

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.

Iv 2, 13-22


Razmišljanje uz Evanđelje

Ima li ikakva konkretnog učinka scena tjeranja trgovaca iz Hrama na nas ili je to još jedna simpatična (ovaj put i akcijska) priča? Zavisi kako ćemo je primijeniti. Uz pomoć anarhističkog biča i Isusove vjerojatno neartikulirane galame, trebali bismo shvatiti jedno: što se Hram više otvara trgovačkom duhu, to se slabije vidi Svjetlo. Što se više ravnamo po zakonima ovog svijeta, to ćemo manje shvaćati kako je onaj Alternativac naviještao milosrđe, a ne zakon tržišta. Što se više ravnamo po zakonima svjetovne burze, to ćemo teže uočiti razliku Hrama i trgovine. Molitve i lakrdije. Što se više prilagođavamo zakonima svijeta, zakonima moći, karijere, položaja ili prestiža, to ćemo se teže razlikovati od hramskih trgovaca i švercera.

Kakve smo trgovce nastanili u svom srcu? Toliko se cjenkamo s Bogom. Toliko je na trpezi naših sebičnih interesa koje pošto-poto želimo "uvaliti" Gospodinu. Koga zapravo tražimo u našim molitvama i djelima: sebe ili Boga?


31. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: "Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.
A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.
Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«

Iv 6, 37-40


Razmišljanje uz Evanđelje

Svi mi koji u ovim danima imamo pred sobom svoje pokojnike, približavamo im se prvenstveno s vidika njihove dobrote i svetosti. Sjećamo se svega dobrog i lijepog što smo s njima doživjeli, što smo u njima cijenili: prvenstveno njihov poticaj da se zalažemo za dobro što su nam spontano nudili i u čemu su nam bili primjer. Treba se sjetiti u čemu su nam bili uzor.

Crkva inače postavlja proglašene svece pred nas kao uzore, kao model kršćanskog života, ali jednako tako su nam i neproglašeni sveci uzor i primjer. Sjetimo se Slugu Božjih čiji je proces u tijeku za proglašenje blaženim ili svetim. Još više, o svojim pokojnima trebali bi ovih dana razmišljati na način da otkrijemo njihove stvarne kreposti vjere, ufanja i ljubavi i njihove moralne kreposti koje su i nas dotaknule i za cijeli život označile. Sjetiti ih se moramo prvenstveno po dobrom, jer je po njihovoj vjeri, ufanju i ljubavi te drugim krepostima Bog se nama objavio. Bog uvijek djeluje po ljudima. Svetost je u sličnosti i nasljedovanju Krista, u hodu za Kristom. Zato moramo poslušati što nam Krist postavlja kao putokaz svetosti.


30. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.”

Mk 13,33-37


Razmišljanje uz Evanđelje

Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.
Tu je sva vjera, tu je sav Zakon, tu su svim Proroci, to je sva Mudrost.


Doista, lice nam se crveni kad vidimo kako taj nauk nismo nikad dovoljno naučili ni primijenili, smiluj nam se Bože. I to upravo u njegovu najosjetljivijem dijelu: kad su u pitanju siromasi, pridošlice, udovice i siročad, svi oni koji su nesposobni sami sebe obraniti. Pogledajmo. Kako je bolno i teško kad siromah (a toliko je mnogo i premnogo siromaha u nas u ovo vrijeme) kad siromah, velim, satima i danima čeka pred uredskim vratima tražeći svoja prava koja se ne ostvaruju ili teško ostvaruju zbog objektivnih, ali i subjektivnih razloga. Koga je briga što siromah uzdiše za onom malom potporom – na koju teoretski ima pravo! – kad je siromaha ionako previše. “Pazite, veli Isus, da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 18,10). Doista, vrijeme je da opet ispitamo savjest i zapitamo se kako se odnosimo prema takvima. Ne samo oni veliki i silni, nego i ja i ti. Koliko imam strpljivosti prema starim roditeljima, koji su mi nekako na teret, koliko imam strpljivosti i poštovanja prema prvom susjedu, koliko sam brat ili sestra onom malenom kojemu mogu pomoći, možda samo lijepom riječju, nekom uputom, ljudskom toplinom i osmjehom? Zar da se i na mene odnosi ona strašna poslovica da je čovjek čovjeku vuk? Trebam se stvarno zamisliti koga ja to grizem i ujedam?

Oduvijek se ljubav prema Bogu očituje u ljubavi prema čovjeku. Tu nema varke. Ne tlači siromaha i slabijega. Ni na cesti ni na ulici, ni u školi, ni u kući. Siromah je, slab je, nezaštićen je, izložen je… Baš zato sam se Bog za nj zauzima. Zar ću se s Bogom u ratu naći?

Boga ljubiti svim srcem, svom dušom i svim mislima, ne isključuje ljubav prema ljudima, nego je uključuje. Ljubav prema Bogu i prema ljudima su nedjeljivo povezane. Sretni i oslobađajući život ljudi je najveća želja Božja. Bogu na srcu leži čovjek i njegovo dobro. I to dobro svakog stvorenog čovjeka. Božje pouke su životne pouke i imaju za cilj sretan ljudski život.

Ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Mjera za odnose među ljudima je težnja za vlastitom srećom i zadovoljstvom. Ljubiti kao sebe samoga znači, prije svega, moći reći da samome sebi, sebe promatrati kao stvorenje u ljubavi, sa svim dobrim i zlim stranama, sa svim sposobnostima i talentima, ali i sa slabostima i nesavršenostima koji postoje u vlastitoj osobnosti.

Tko može reći da samome sebi, samoga sebe ljubiti, taj je sposoban reći da i drugome i ljubiti ga.


29. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: "Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?" Znajući njihovu opakost, reče Isus: "Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni nova!" Pružiše mu denar. On ih upita: "Čija je ovo slika i natpis?" Odgovore: "Carev." Kaže im: "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje."

Mt 22,15-21


Razmišljanje uz Evanđelje

Dajte caru carevo.

Isusu su, nimalo prijateljski, strogo orijentirani pobožni židovi, pokušali postaviti zamku. Trik je bio jednostavan, ali ipak providan. Pitanje o porezu je bilo vrlo škakljivo. S jedne strane, kupovali su stanovnici nekad zauzete rimske provincije svoj mir i sigurnost, a s druge strane, ovo je bilo približavanje svemu rimskom i poganskom bio trn u oku pobožnim židovima, jer se i kroz porez podržavalo i plaćalo poganstvo. Ako bi se Isus, na postavljeno pitanje, opredijelio za porez, izdao bi svoju religiju, a ako se postavi protiv poreza, postaje revolucionar. Neugodno u svakom pogledu i moglo bi Isusa, pri bilo kojem izboru, odvesti pod mač. Ali on nije, ni ovaj put, upao u zamku koju su mu njegovi neprijatelji već više puta postavili. On ih tuče vlastitim oružjem. On im pokazuje da su već davno ušli u rukovanje sa Rimljanima, jer svoje poslove plaćaju carskim novcem i njegovim likom. Trenutačna opasnost za Isusa je uklonjena.

A Bogu Božje

A što je to ostaje otvoreno? Nije nam jasno što je Isus njima time htio reći. Kakva je razlika između onoga što pripada caru i onoga što pripada Bogu? Denar kojega su pružili Isusu nosio je sliku Tiberija, koji se proglasio sinom božanskog cesara Augusta. Taj novčić, vjerojatno sredstvo svagdanjeg plaćanja - postat će žrtveni dar nekom poganskom božanstvu. Pitanje ovih zajedljivih pobožnjaka je, s više strana, zaoštreno.

Kakvog Boga ti biraš?

Aureolu svetosti s ovog pitanja skinuo je Isus na zadivljujući način. On ne izabire, jer je njegov izbor davno izvršen. Još više on otkriva bogohulu onih koji su mu htjeli podmetnuti. U tome što su Isusu pružili izbor, on je svojim izborom mogao pokazati da drži do božanskog carevog podrijetla. Zbog toga im on pokazuje: ne trebate ništa birati između Boga i cara, jer ta dvojica imaju sasvim drugačije uloge u našem životu. Isus ostaje vjeran svome poslanju i protivi se svojim neprijateljima čvrstim pristajanjem i vjernošću poslanju. Mene fascinira ova Isusova naivnost kojom on dolazi do cilja. Ona ne treba nikakvog dokazivanja, nikakve diskusije - jer, konačno, ispravnost i jasnoća dolaze do cilja.


28. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama:
»Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu.No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio.Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu,drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojskui pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše –i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«

Mt 22,1-14


Razmišljanje uz Evanđelje

Naš život je slavlje, blagdan – zar to nije pozitivan pogled na ljudski život? Svečanosti, slavlja doživljavamo svjesno, jer postoji i svagdašnjica koja nam se često puta ukazuje presivom. Svagdašnjost prožima naš život mnogo više nego radost blagdana- slavlja. Svagdašnjica rada i briga, svagdašnjica brige za produktivnost i stres, svagdašnjica pred bolešću, patnjom i smrću. Kako se onda može zamišljati da je naš život svečanost – blagdan? Veliki filozof Josef Pieper je pokušao na to pitanje odgovoriti promatrajući svaki blagdan- svečanost za sebe i pronašao izraz da je svaki blagdan, svaka svečanost zapravo »suglasnost svijetu« i da to na svečani način pokazuje. Ako svaki blagdan, svako slavlje konačno uključuje naš da svijetu, onda ipak naš život može biti svečanost u smislu da svi prihvaćamo i pozdravljamo sve ono što nam je Bog dao i pripravio za naš život, pa i onda ako to nije sreća i radost.

A što nas čini sposobnima da rečemo da svemu što će nam se dogoditi u životu, da bi sve skupa postalo blagdan, svečanost? Postoji samo jedan jedini razlog: sam Isus Krist. Njegov Duh, njegovo djelo, njegove ruke, njegovo svjetlo, njegova riječ, njegova snaga, njegov kruh i vino sve to je ono što čini naš život blagdanom, svečanošću, jer mi samo u njemu i po njemu sve to dobivamo i u svemu možemo otkriti jedan dublji smisao kojega nam donosi život u radosti i patnji.

Sakupili smo se da se poklonimo Isusu pod znakom kruha. U ovom znaku, čvrsto vjerujemo da nam je on sasvim blizu. Mi ga možemo promatrati kroz ovo vrijeme klanjanja i slavlju njegove svete Gozbe, smijemo ga i blagovati. Tako se mi, na najdublji način, povezujemo s onim koji je sišao na ovaj svijet i spustio se do najdublje boli i same smrti na križu. U razmišljanju o njegovu životu, koji nam u znaku kruha stvarno leži u rukama, dobivamo snagu izgovoriti naš da, pozitivno stajati nasuprot života, tako da nam stvarno postane svečanost – blagdan.

Svagdašnjica i blagdani će se ispreplitati i dalje u našem životu, tako čak i treba biti. Ali zbog pogleda na Isusa i na njegov da kojega je on svemu rekao, nama pada lakše dati našu suglasnost svijetu, prihvatiti naš život sa svim onim što ga čini, pa i ljude koje susrećemo na našem životnom putu. Naš život će postati svečanost, blagdan, a posebno onda kad kod slavlja vjere, primimo u sebe njegov kruh i njegovo vino, tijelo i krv.

Wemer Groß: Wer glaubt, betet an- Fronleichnam – Vereherug der Euharistie


27. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: "Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.

Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.

Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?" Kažu mu: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme."
Kaže im Isus: "Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!"

Mt 21, 33-43


Razmišljanje uz Evanđelje

Evanđelje ove nedjelje pokazuje nam u prispodobi o vinogradu i njegovim radnicima kako su upravo zakazali oni koji su primili posebne zadaće i odgovornost za njegu i brigu vinograda Izraela. Nevjerni zakupci zlostavljaju one koji dolaze kao glasnici vlasnika i ovome žele donijeti pripadajući prihod. Upravo zlostavljaju i ubijaju sina domaćina vinograda. Izjava je jasna: Bog je svoga sina Isusa Krista poslao u svijet, ali ga njegovi ne primiše. Prijeti strašan sud ako se ljudi ne obrate. Kazna će biti da će domaćin vinograda vinograd povjeriti drugome narodu koji će mu davati urod u svoje vrijeme. Ali i s ovom prispodobom i njezinim prijetećim zvučnim završnim riječima Bog ne cilja na propast i uništenje, nego na obraćenje i novi početak onih, koji su podbacili.

Pogađaju li nas ove slikovite Isusove riječi? Mi ne bismo trebali brzopleto sve doznačiti prošlosti ili se tužiti na židovski narod čiji su mjerodavni predstavnici tada bili slijepi za dolazak Otkupitelja. I nama vrijede Isusove riječi, i mi se pitamo, jesmo li uvijek bili vjerni prema poruci spasenja i mnogim milostima koje nam je Bog darovao.

Kako možemo biti dobre loze na trsu Kristu? Samo tada, ako smo povezani s njim? Tko vjeruje i ljubi i dopušta da Bog djeluje, ne treba očajavati. Bog daruje dobri plod iz srca koje mu se povjerava. Nikakva žrtva ni molitva nisu izgubljeni, ako sve naše molbe, brige i nevolje povjerimo Gospodinu. Plod našega srca poznaje samo Bog. On može također okrenuti na dobro, gdje smo sami nešto "pokvarili". Bog piše i po krivim crtama.

Ovih dana mjeseca listopada želimo na poseban način zazivati Majku Božju, Kraljicu krunice. U toj molitvi povjerenja i predanja prepustimo se po Marijinim rukama Isusu, njezinom Sinu da nas vodi. Da, sveta djevice Marijo, pokaži nam Isusa svoga sina, vodi nas k njemu i izmoli nam da po njemu jednom milosno budemo primljeni u nebesko kraljevstvo.


26. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim:
"Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode.
Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode.
Koji od te dvojice izvrši volju očevu?"
Kažu: "Onaj prvi."
Nato će im Isus: "Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete."

Mt 21,28-32


Razmišljanje uz Evanđelje

Pred očima mi je scena od prošle zime. Vani padaju s neba mase snijega, pločnik još jednom treba očistiti. U meni su nutarnje lagane suprotnosti. Trebam li još i to činiti? Pitam kćerku želi li ona pomoći. Odmah obeća, jer za dijete osnovne škole je to radost da može sa snijegom još štogod učiniti. Ali ona mora još nešto učiniti: „Idi, a ja ću doći za tobom!"

Dakle, počeo sam sam. Iz početka je bilo i zabavno, ali ubrzo nestane zabave, jer kćerka ne dolazi i ne dolazi. Ona je trebala odmah reći da nema volje. Nikad se ne možeš na nju osloniti. Uvijek isto. Na kraju je snijeg bio očišćen, ali je narastao bijes - onda dolazi kćerka. Radosno raspoložena, željna ocu pomoći - a on je završio - makar sa snijegom. I sada jedna nova zadaća - ostaviti bijes, dijete pomilovati i pokazati na njezine nedosljednosti. Ocu je bilo bolje - a dijete je čulo ono što je trebalo čuti. I tu se dogodi malo čudo. Radost djeteta da dolazi ocu pomoći je dovoljno velika i dolazi s pitanjem: „A što trebam još činiti?" I nalazim odgovor: „No, dobro, očisti stepenice - drugo je gotovo." Nikakva junačka priča za sebe hvaliti, ali trenutak koji mi je jasno ukazao kako je teško živjeti s time da su ljudi sposobni na obraćenje.


25. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
"Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tego­bu dana i žegu.’ Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijate­lju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji."

Mt 20,1-16a


Razmišljanje uz Evanđelje

Tako velika je dobrota i razumijevanje vlasnika vinograda da on jednostavno daruje, zadnjima i predzadnjima, ono što trebaju za život. I dobrotu se ne može osuditi. Ovdje Isus pokazuje jednu važnu stranu Boga. Bog ne računa po našim mjerilima koja gledaju na posao i ono što se učinilo. Bog ne pita koliko koji pojedinac može učiniti. Bog ne bira. On nudi svakome svoju dobrotu - i to do najzadnjega. Tako glasi Isusov odgovor na kritiku ljudi, onda kao i danas - spasenje se Božje ne može zaslužiti. Da, spasenje Božje je ponuda - dar svakome pojedinome.

I još jedna šansa stoji u današnjem evanđelju. A to je da vježbamo naše oči - naš pogled. U evanđelju se govori o radnicima prve ure:« Ili je oko tvoje zavidno?« I kroz ovu Isusovu priču vidim veliku šansu da vježbamo naše oči. Školovanje očiju da ih ozdravimo od zla. Možda bi, za početak, bilo dobro prisjetiti se ove priče kod onih ljudi za koje mi i ne marimo znati, a njih Bog ipak prihvaća. I zašto ne bismo i mi na takvim ljudima otkrivali dobre strane.

Želim svakom od nas jedan takav, Božji pogled!


24. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." "Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti." "A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strplje­nja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga." "Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu."

Mt 18,21-35


Razmišljanje uz Evanđelje

U izravnom odgovoru na Petrovo pitanje Isus izrazom “ne sedam, nego sedamdeset puta sedam” objavljuje da oproštenju nema mjere, da treba opraštati svaki put. “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?” (Sir 28,3).

Koliko smo puta mi Isusu svojim grijesima lomili srce? Koliko smo Mu puta pljunuli u lice bez obzira što nas neizmjerno ljubi? Na kraju krajeva, mi smo Ga osudili i ubili svojim grijesima, oni su ti koji su Isusa pribili na križ. Ali što je Isus nama dao zauzvrat? Dao nam je OPROST, VJEČNI ŽIVOT i SAVRŠENU LJUBAV.

Nama je nerijetko teško oprostiti i najmanje sitnice koje su nas povrijedile, ali Gospodin nas poziva da opraštamo i ljubimo jedni druge. Kada dođe dan naše smrti i kada budemo bili na posljednjem sudu, moramo biti svjesni toga da u tom trenutku naše srce mora biti potpuno čisto od svake mržnje, nepraštanja, ljubomore, oholosti i zavisti.

U većini je slučajeva jako teško prijeći preko svog ljudskog ponosa i tada dolazi do nepraštanja. U tim trenutcima pozovite Isusa da vam pomogne, zamolite Ga da vam da novo srce, da vaše srce učini po Svome srcu te da vas nauči praštati i ljubiti druge kao što On to čini. Takva će vam molitva uvijek biti uslišana, prije ili kasnije. Ne dopustite si da živite s tim teretom na srcu do smrti; gledajte primjer našeg Gospodina Isusa Krista koji je umro za nas kako bi otkupio naše grijehe, oprostio nam je i prije nego smo zgriješili. Prekinite svaku svađu s bratom i sestrom, što god vam oni napravili. Izgovorite naglas riječi praštanja i bit će vam lakše. Ako vam ni to ne pomaže, zamislite kako biste se osjećali da znate da će ta osoba ili baš vi umrijeti kroz par minuta, biste li onda našli snage za oprost?

Budite svjesni da je život nepredvidljiv i da nikada ne znate što vas čeka sutra, očistite svoje srce na vrijeme i povrh svega, ljubite jedni druge kao što Isus ljubi nas.


23. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja.Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.” “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” “Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.”

Mt 18, 15-20


Razmišljanje uz Evanđelje

Bijahu dvojica braće. Njihov otac imaše veliku farmu. Kad je ostario, pozva svoja dva sina: Marka i Stipu: "Ja sam vam, djeco moja, ostario. Slab sam. Više ne mogu raditi" - reče. „Dodijelit ću vam svoju farmu, svakome po polovicu, sa željom da vam posjed bude zajednički.“

Ispočetka je sve štimalo. Međutim kasnije dolazi do nesporazuma. Uslijedila su nadmetanja, verbalni okršaji, sudske parnice da bi na kraju prestali razgovarati. Duže vrijeme dijelio ih je debeli zid šutnje.

Jednoga dana tesar Josip pokuca na Markova vrata: "Bez posla sam“ – reče. „Želio bih nešto raditi. Imate li štogod što bih mogao učiniti za vas?" Marko misli, misli i, udarivši se po čelu reče: „Napravite visoku ogradu uz potok koji dijeli moju i bratovu farmu. Ne želim ga više gledati. Uz adekvatnu nagradu pomolit ću se za vas dragom Bogu... A sad moram hitno u Osijek. Vraćam se večeras.“

Vrativši se kasno bio je šokiran spazivši kako tesar nije shvatio njegovu narudžbu. Umjesto visoke ograde uz potok, on je podigao široki most preko potoka. Marko priđe bliže da bi bolje vidio ovo čudo. Ujedno s druge strane upućuje se prema njemu i brat Stipo. Marko će mu: "Ja u tesara naručio izgradnju ograde uz potok, a ti ga uvjerio da me nije dobro razumio. Stid me bilo, dragi brate, pobijedio si me!“ I zagrliše se na pola mosta. Pođoše zajedno u kuću. Marko duboko dirnut gestom svoga brata, zamoli stolara da od sada bude član njegove kuće. Bit će podosta i drugih majstorskih zahvata – reče.

"Žao mi je, ne mogu ostati“ – odgovori stolar.
„Imam svoju obitelj u Nazaretu. Moram poći dalje mostove graditi. Laku noć!“

22. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.
Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" Isus se okrene i reče Petru: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Tada Isus reče svojim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim."

Mt 16,21-27


Razmišljanje uz Evanđelje



21. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krsti­telj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga."
Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.
Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.

Mt 16,13-20


Razmišljanje uz Evanđelje

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Što mi vjernici, koji svake nedjelje idemo na misu, držimo o njemu? Što ti, kao kršćanin, držiš o Isusu? Na nama je da u dubinama svoje savjesti odgovorimo na to pitanje, a potom smo pozvani da kao Isusovi svjedoci to isto svjedočimo i svijetu.

Isusov program vezan je uz križ, odricanje. Svoje učenike poziva da ga u tome slijede, prepoznaju i prihvate. To će biti najteže za Isusove učenike, nekad i danas. Druge logike Isus ne poznaje: spašavati svoj život znači gubiti; darovati svoj život, kao što je to Isus učinio, to znači otkriti pravi smisao života.

Čudesa evanđelja ponavljaju se iz dana u dan. Međutim, Ti, Isuse, želiš da Te prepoznamo i kao onoga koji mora ići u Jeruzalem. U nama se, kao i u Petru, sve buni na takav ishod Tvog poslanja. Treba umrijeti da bismo postali sjeme za novi, uskrsnuli život. Kako se svi radije okrećemo putu laganog, a opiremo se čitavim bićem svakom trpljenju. A ipak, bez toga se ne može biti Tvoj učenik...

Ti, Isuse, pitaš Petra i apostole i mene i sve nas: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Isuse, Ti si za mene zahtijevni Učitelj! No, Ti me izdižeš iznad svega što pripada starom svijetu. U Tebi nalazi smisao i moja patnja i moja radost.


20. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: "Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!" Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: "Udovolji joj jer viče za nama." On odgovori: "Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova." Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa.

Mt 15, 21-28


Razmišljanje uz Evanđelje

Kada je vjera velika

Isus odgovori ženi: „Ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako si željela.» I od tog časa ozdravi njezina kćerka. (Mt 15, 28)

U čemu se dakle, sastoji 'velika vjera'? Ona se sastoji u tome da prihvatimo neuhvatljivost Božje ljubavi te napetost koja tu postoji. Ali i sam nastojati, uz rizik da se ljudski osjećamo potpuno odbačenima, imati povjerenja da će Božje zanimanje iznaći putove koji su sasvim drukčiji nego što mi planiramo, zato nama malo razumljivi, ali za nas najbolji.


19. nedjelja kroz godinu

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otišla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Mt 14,22-33


Razmišljanje uz Evanđelje

Spas u životnoj nevolji

Što tu može biti spas? Što može ponovno dati tlo pod nogama?
To je vjera da je Isus, Gospodin, ovdje pa i onda kad izgleda da ga nema. Ovaj spas, ova istina bi nam, na prvi pogled, mogla izgledati nevjerojatna. I tako je čak opisana u evanđelju. Učenici vide Isusa, spasitelja, koji dolazi po jezeru. No, oni misle da je to neka utvara, nevjerojatno im to sve izgleda. Ne mogu shvatiti, niti vjerovati. Oni više ne računaju na tu mogućnost u svom strahu i nevolji.
Zar se i nama ne događa isto ili slično? Da u sumnjama ne pokušavamo ispravno vjerovati da je uz nas netko tko nam želi pomoći?
Zar ne držimo vjeru ponekad kao nekakvu „kemiju", nekakvu utvaru i ne želimo se tu nikako povjeravati? A može nas potaknuti ono kako u evanđelju ide dalje. „Tu je spasitelj Isus „ Ne plašite se, ja sam!", govori Isus učenicima. Hoćemo li i opet dobiti čvrsto tlo pod nogama, ovisit će o tome kako mu se povjerimo. Vjera u Isusa tjera sve strahove. Da, vjera u njega daruje snagu da opstanemo u onome što izgleda nepremostivo, da nađemo izlaz i put koji, možda, na početku, izgleda neprohodnim.

Vjera i povjerenje o kojima nam govori današnje evanđelje, žele nas potaknuti da ne rezigniramo na našim životnim putovanjima, nego da uvijek, s povjerenjem, gledamo prema ruci Spasiteljevoj i da se nje držimo i da je hvatamo.


18. nedjelja kroz godinu

Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: "Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane." A Isus im reče: "Ne treba da idu, dajte im vi jesti." Oni mu kažu: "Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe." A on će im: "Donesite mi ih ovamo." I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Mt 14,13-21


Razmišljanje uz Evanđelje

Koliko smo mi kruh za druge?

Piše jedan svećenik: često posjećujem starce u staračkom domu. Oni obiluju u kruhu, i oni najteže bolesni ne gladuju. Ali njima fali nešto drugo. I kad ih pozdravim i rečem: «Izgubio sam sat i zato za vas imam puno vremena», svi se tada nasmiju. Želim reći kad s nekima u vrtu pođem šetati ili s drugima dugo sjediti na klupi i puštam da pričaju i pričaju i kad ih slušam, onda se tim starim ljudima to čini kao «čudesno umnažanje kruha» I ovdje se jasno vidi: ono što se onda događalo, događa se i danas, samo na drugi način.

Isus reče. «Kruh kojega ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.» Biti tu za druge, sebe darovati drugima, to je Isus smatrao svojom zapovijedi. U tome se sastoji bit njegova postajanja čovjekom. Zato naše pitanje ne smije glasiti: Kako bi se danas moglo ponoviti čudo umnažanja kruhova, nego pitanje treba glasiti: Koliko smo mi kruh za druge?

Ljudi oko nas gladuju za prijateljskim pozdravom, za telefonskim pozivom, gladuju za pohvalom ili znakom zahvalnosti. A ovo malo čudo događa se veoma rijetko. Možda mnogi misle: pomanjkanje kritike i prigovora je dovoljna pohvala. Zar to nije neki manjak vitamina u pohvali i priznanju i zahvalnosti zbog kojih se lome naši ljudski kontakti i odnosi? A ne smijemo ni ovo danas zaboraviti: koliki, pri izboru zvanja, misle da budu kruh za druge?

Isus je želio kruh, službu i patnje međusobno povezati. U protivnom, kruh će postati samo hrana, a hrana ne utažuje neku vrst gladi: glad djece, mladih i starih, bolesnih i sakatih. I sigurno nije mali broj onih koji od takve gladi umiru u ovom našem, prezasićenom društvu.

Uvijek imamo mogućnosti ovo čudo ponavljati: biti kruh za druge. Jer, što se nekad dogodilo, moguće je i danas.


17. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: "Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu."
"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga."
"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi."

"Jeste li sve ovo razumjeli?" Odgovore mu: "Jesmo." A on će im: "Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro."

Mt 13, 44-52 ili: 13, 44-46


Razmišljanje uz Evanđelje

Priča o ribaru Aronu


Govori o tome kako je čitav život maštao o tome što bi učinio da iznenada postane bogat. Vraćajući se jednoga dana s ribarenja, prolazio je obalom jezera uronjen u svoje stare snove. Pritom nogom zapne za neku staru kožnu torbu, podigne je, pogleda unutra i pri slabom večernjem svjetlu otkrije u njoj neke sitne kamenčiće. Sjeo je na prvu klupu i počeo te kamenčiće bacati u jezero, razmišljajući i dalje kako bi bilo lijepo postati bogat. Kad je već u ruci držao zadnji kamenčić, učini mu se na tom slabom svjetlu kao da je taj kamenčić zasvjetlucao. Pogleda ga malo bolje i ostane u čudu. U ruci je držao pravi pravcati dragulj. Tog trenutka postade svjestan kako je zbog svoje površnosti čitavo bogatstvo pobacao u jezero.

Život mnogih kršćana sličan je toj priči. Koliki se čitav život pitaju, je li Bog milosrdan ili strog, hoće lime kazniti ili nagraditi, iako je isus davno objavio njegovo očinsko lice? Mnogi prožive čitav život, a da se na njima ne vidi ništa od radosti nalaska zakopanoga blaga i skupocjenoga bisera. I ove prispodobe nas na svoj način upozoravaju na Isusovu riječ: "Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu" (Mt 7,33). To je naše zakopano blago, to je naš dragocjeni biser.


16. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?' On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'"

Mt 13,24-30


Razmišljanje uz Evanđelje

Današnje evanđelje snažno poziva na strpljivost koja dopušta rast, na povjerenje u dobro u čovjeku. Isus kaže da je svaki čovjek i pšenica i kukolj. Često smo slični slugi koji hoće odmah iščupati ono što nas smeta i ljuti. Dobar i mudar gospodar ne slijedi savjet sluge. Tko je fiksiran na kukolj, ne vidi pšenicu.

Nijedan pravi životni problem ne rješava se samo tako da ga se ‘prelomi preko koljena’, i uvijek od nas iziskuje povjerenje i strpljivost. U protivnom, postajemo sudci tuđih života: sudimo druge po našim mjerilima. Bez strpljivosti (koja je uvijek znak ljubavi, jer nedostatak strpljivosti često je nedostatak ljubavi!), preostaje slijepa volja koja sve opustoši u pokušaju da iskorijeni, podijeli, razgraniči, isključi i osudi… Bog dopušta rasti! Zašto bismo mi ljudi drugačije postupali?


15. nedjelja kroz godinu

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: "Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk." "Tko ima uši, neka čuje!"

I pristupe učenici pa ga zapitaju: "Zašto im zboriš u prispodobama?" On im odgovori: "Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju." "Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.

A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli."
"Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko."

Mt 13, 1-23 ili: 13, 1-9




Razmišljanje uz Evanđelje

Nije lako biti poljodjelac. Ostavimo li po strani našu nes(p)retnu gospodarsku politiku glede poljodjelstva i stočarstva, ostaje uvijek ona iskonska muka: a što ako usjev propadne? Dovoljna je desetak minuta tuče ili nalet bujice i jednogodišnji trud i muka idu u propast. I mi koji ponešto u vrtu sadimo znademo se razočarati kad nam biljne usahnu zbog nametnika, zbog suše, zbog nespretnog obrađivanja. I u stara vremena kad je ono sijač rukom sijao pšenicu u sebi je mislio što li će biti sa svakim od tih posijanih zrna. Sijač je dao sve od sebe, pa ipak ne ovisi sve o njemu. Vezane su mu ruke.

Upravo je takvu gorčinu i žalost osjećao Gospodin Isus. Znamo da je u njegovoj prispodobi sijač Bog, sjeme riječ, a tlo ljudi. I evo, Isus naviješta, tumači, uvjerava, potiče, poziva, čini znake i čudesa, sebe sama predaje. I što se zbiva? Neki povjeruju, neki ne povjeruju. A istu su riječ slušali, istih čudesa bili svjedoci. Zar je onda čudno da je Isus ono jednom u tjeskobi zaplakao nad Jeruzalemom koji nikako da se obrati? To je doista ona tajna koju ovdje na zemlji ne možemo nikada do kraja razumjeti. Eno, sjeme Božje riječi padne na put i ne uspije ni korijena pustiti, drugo na kamenitu tlu, brzo usahne, drugo opet bude ugušeno trnjem i korovom, a neko, konačno, padne i na zahvalno tlo, pa onda donosi rod. Kako to da božanski sijač dopušta da njegova riječ – po našem viđenju – uzalud padne? Kako to sam Gospodin dopušta da ga na neki način uvjetuje mali čovjek.

Otajstvo je to veliko. Naime, Bog čovjeku pruža neshvatljivo, ogromno bogatstvo, Bog čovjeku otvara vrata vječnosti, Bog čovjeka poziva u svoju obitelj, a čovjek? Ovisi, kako koji. Netko hoće, netko neće… A Bog, nikoga ne prisiljava, nego dobrostivo nudi i strpljivo čeka… Zar je Gospodinu svejedno kako će čovjek prihvatiti? Sigurno ne, ali, eto, Bog nikada ne želi činiti nasilje nad čovjekovom savješću.

Koliko li je puta Bog sa mnom strpljiv! Njivu moje duše Bog je zasijao svojom riječju, na nju šalje rosu svoje milosti, obasjava je svjetlošću svoje ljubavi. Unatoč svih mojih lutanja i zatvaranja, on strpljivo i s ljubavlju iščekuje da donesem plod pravednosti, strpljivosti, dobrote i ljubavi.

Ako je Bog sa mnom toliko strpljiv, ne bih li i ja trebao biti strpljiv s drugima koji se po mom mišljenju oglušuju? Koliko bi nam bilo bolje, kad bismo uporno činili dobro blago potičući na dobro naše bližnje, a da u isto vrijeme ne vršimo nasilje nad njihovom savješću.

Prepustimo velikom Božjem milosrđu one za koje nam se čini da propadaju. Budimo sigurni: Bog će već pronaći putove do srca svakog čovjeka. On će – na samo njemu znan način i u čas kojeg on odredi – progovoriti srcu svakog čovjeka. Zato ne trebamo biti u tjeskobi za “ovaj pokvareni svijet koji propada” (kako to neki kažu), nego se radije uzdajmo u Božju riječ, u Božja obećanja i u Božji naum da Kristovoj vlasti podloži sve. Bog koji je dobar i dobrostiv dao nam mudrosti i snage da sa zahvalnošću primamo njegovu riječ u srce i donesemo obilan rod, možda ponajviše rod strpljivosti, razumijevanja i postupnosti prema našoj braći i sestrama, a to je zapravo najveći dar – dar ljubavi.


14. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako."

Mt 11, 25-30




Razmišljanje uz Evanđelje

Postoji izreka po kojoj svaki čovjek na ovoj zemlji nosi svoj "svežnjić" odnosno teret. U religioznom govoru možemo kazati: Svaki čovjek nosi svoj križ na ovome svijetu. To znači: kako god čovjek planira i predstavlja sebi svoj život, on će se u životu susresti i s mnogo nevolje. Različite su vrste protivljenja, možda baš neprijateljstava. Može biti patnje i bolesti a neizbježna je smrt.
Netko može reagirati na način sjete, tuge, očaja, pa kazati: "Moj život nema smisla, ja neću uspjeti biti sretan."
Drugi će opet kazati: "Što bih se ja brinuo za sve te teškoće, jednostavo činim tako kao da to nije istina odosno svemu tome izbjegavam. Uživam život i ne brinem se za druge ljude. Glavno je da meni ide dobro. Što me se tiče patnja drugih!"

Kršćanska vjera pokazuje nam drugi put, kako mi sa svakim našim križem i nevoljom koje ne tajimo, možemo ophoditi. Da, istinito je, mi ne možemo odbaciti križ, a i onaj koji tako čini, kao da bi to bilo moguće, jednoga će dana ponovno doći po njega.
Jedina stvarna alternativa, jedini stvarni izlaz iz nevolje našega života je, da naš križ nosimo zajedno s Isusom Kristom. Ili još bolje: Mi molimo Gospodina našega Isusa Krista, da on križ našega života nosi s nama i za nas. Tada će to uskoro biti lako i slatko, tada više ne osjećamo njegov teret na onaj način da nas pritišće i obeshrabruje. Mi postajemo radosni ljudi koji križ svoga života prihvaćaju u zahvalnosti i iz njega crpe dobitak za dozrijevanje i dovršenje svoga života.

Ne očajavajmo: naš je život jedinstveni dar, i tamo, gdje moramo podnositi mnoge križeve i patnju. Cilj života je vječna slava u sudjelovanju na Božjem blaženstvu. Na to smo pozvani; Bog nas ljubi i Gospodnja radost naša je jakost.


13. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: "Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga." "Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća."

Mt 10, 37-42




Razmišljanje uz Evanđelje

TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA

Mnogi i premnogi sveci i veliki ljudi posvetili su se i postali doista veliki jednostavnim služenjem čovjeku. Prisjetimo se kako Pavao veli u 2. Poslanici Korinćanima kako će nestati i naše znanje i naše prorokovanje, pa i sama vjera te kako će u vječnosti preostati samo ljubav. Doista, sve što postižemo i sve što jesmo, jednog će dana postati savršeno nebitno. Jedino, apsolutno jedino što ostaje uz nas jesu dobra djela učinjena iz ljubavi. Ponavljamo: dobra djela učinjena čovjeku bez obzira na sve druge okolnosti. Pravo dobro djelo i prava ljubav uvijek su bezuvjetni.

Jer i Bog tako čini. Što bi bilo s nama kad bi Bog nama uzvraćao po našim djelima i po našim zaslugama? Što bi bilo sa svakim od nas kad bi Bog prema nama bio isključivo pravedan, a ne i milosrdan i pun ljubavi? Upravo je nevjerojatno kako to lako i olako zaboravljamo. Toliko primamo, toliko dobivam – besplatno i bez zasluga, a kad ja trebam nekome dobro učiniti onda važem i premjeravam razmišljajući isplati li se i zaslužuje li to taj čovjek.

Kako bi to rado rekli sveci, valja “istrošiti” život čineći dobro. To je najbolji ulog. Jer, kako reče Isus: “Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga!” Razmislimo: gdje, kada, kome i na koji način bih i ja mogao služiti, da bih bio sličan Bogu koji nas ljubi bezuvjetno i njegovu Sinu koji je za svakog pojedinog od nas umro i uskrsnuo?


12. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: "Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima."

Mt 10,26-33




Razmišljanje uz Evanđelje

Za pametno živjeti ne treba biti pametniji od vrapca.
Ako on onako bezvrijedan prima sve potrebno za život i zahvalno cvrkuće.
Zar tebi koji si kud i kamo dragocjeniji Gospodin neće osigurati sve potrebno.
Ne brini, samo smireno cvrkući!

p. Luka Rađa


Presveto Trojstvo

U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega."

Iv 3, 16-18




Razmišljanje uz Evanđelje

„ Mi smo trojica - vi ste trojica - oslobodi nas"

Neki biskup čuje o pobožnosti trojice muškaraca na nekom udaljenom otoku. Mnogi su išli k njima da čuju o njihovoj vjeri i da se sami zapale u vjeri. I biskup pođe k njima. Ispitivao ih o njihovoj jednostavnoj vjeri. I upita ih biskup: „ A što vi molite?" Trojica odgovore: „ Naša jedina molitva je: „ Mi smo trojica - vi ste trojica i mi smo trojica - oslobodi nas!" Biskup, razočaran, poče ih poučavati moliti: „Oče naš koji jesi..." I trojica su bila ponosna na pouku. I kad ih je biskup, nakon uspješne kateheze, ostavio, nije otišao daleko kad začuje kako za njim trči jedan učenik i viče: „Zaboravili smo, kako ono ide dalje, iza sveti se ime tvoje..." Biskup je bio duboko potresen pa odgovori: „Molite onako kako ste uvijek molili." Trojici je bilo lakše a biskup se obogatio jednim iskustvom.

On je onaj koji je naučio, koji je kroz pobožnost trojice muževa došao bliže Bogu. Naravno da molitva očenaša ide u poklad svih temeljnih kršćanskih molitava, a ipak molitva triju muškaraca pokazuje duboku stvarnost, koja je temelj ovog blagdana.

„Bog je trojstveno jedan", govorimo u Vjerovanju. Gledano sa strane pobožnih muževa: „Mi smo trojica". Žive u zajedništvu, zajednički nose brige jedan drugoga i zajedno ispovijedaju jednoga dobroga Boga. Jednog Boga koji im odgovara, koji je mnogo više nego oni sami. On je zajedništvo poput njih. I ima moć osloboditi ih svega što ih tišti.


Duhovi - Nedjelja pedesetnice

Uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac, ija šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaze im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Iv 20,19-23


Razmišljanje uz Evanđelje

Na Duhove slavimo život kojega nam Bog daruje. Isus dahne na apostole kao znak života kojega nam ne može oduzeti ni jedna biološka smrt. To je vječni život koji nas već ovdje zahvaća i kojega možemo doživjeti ovdje, možemo doživjeti njegovu prisutnost. Tu smo zajedno njegova Crkva. Ovaj život nam ne može nitko oduzeti. Samo ga mi sami možemo odbaciti. Jer ovaj se život može srušiti samo grijesima. Kad zatvaramo vrata i prozore Bogu svojom okorjelošću i ponavljanjem grijeha, sami se isključujemo iz ljubavi Božje.

No i ovdje Isus govori riječi oslobođenja:"Kome oprostite grijehe, bit će oprošteni." Ako dopustimo da nas Isus zahvati, dobivamo moć da raskinemo smrtni lanac grijeha, ako se poput Isusa obratimo onom tko je sagriješio. Ovdje se radi o čudesnom daru koji je dan svakom krštenom: "Kome oprostite, bit će oprošteno." Na vama je da ovaj život vjere dalje predajete. Ako mu vi spriječite, ako ga vi ostavite u grijehu, onda će biti izgubljeno mnogo više od bioloških funkcija. Bog nam je povjerio život koji je vječan i mi ga trebamo dijeliti. Kao što je Bog poslao Isusa, tako Isus šalje nas: ovo predavati dalje.




Usprkos patnji i smrti


Usprkos patnji i smrti,
usprkos bijedi i nevolji
vjerujem u živoga Boga
i da će sve dobro završiti.
Upravo zbog patnje i smrti
upravo zbog nevolje i bijede
vjerujem u Isusa Krista, njegovog Sina
i u to da će sve osloboditi.
U patnji i smrti u nevolji i bijedi
vjerujem u Duha Svetoga
i u to da me šalje u svijet.


7. uskrsna nedjelja

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.« Riječ Gospodnja.

Iv 17, 1-11


Razmišljanje uz Evanđelje


6. uskrsna nedjelja

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.

Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati."

Iv 14,15-21


Razmišljanje uz Evanđelje

Što nam znači vrijeme? Znači li nam to da je od Isusova uskrsnuća prošlo više od dvije tisuće godina? Mladim je ljudima čovjek od četrdeset godina star. Neki će se na to nasmijati, osobito četrdesetogodišnjaci. Izgleda da je vremensko razdoblje relativno za pojedine dobne skupine. Prema tome, kako možemo obuhvatit svojim osjećajima i znanjem razdoblje od dvije tisuće godina, sve od Isusova uskrsnuća?

Najlakše je reći: „Ma, davno je to bilo. Tko zna kako je to bilo i je li se stvarno dogodilo?“ Čini se kao da nam je vjera smalaksala. A upravo vjeru će tražiti Sin čovječji kada ponovno dođe na zemlju. Svaka godina donosi promjenu, kao da se sve mijenja. Sve se relativizira. Nestaju svjedoci vjere. Vratimo se na početak!

Putovanje kroz vrijeme je moguće. To može samo čovjek, koji je duh, duša i tijelo. Jeste li ikada poželjeli biti s Isusom, gledati ga, osjetiti njegov dodir i njegovu blizinu? Sve je to moguće u sili Duha Svetoga. Isus ga zove Duh Branitelj. On nije neki nadomjestak za Isusa, nego nam otkriva tajnu Isusove prisutnosti. Duh Sveti je Bog, Osoba. Poučava o svemu i doziva na pamet svaki događaj i svaku Isusovu riječ u djelu spasenja. Duh Sveti je dar Oca, ali i dar Isusa Krista. U Duhu i po Duhu otkrivaju nam se znakovi Isusove prisutnosti. To su sakramenti. Oni imaju nevidljivu dušu, kao što ima čovjek. Mnogima to ne ide u glavu. Prepoznali su ih oni, koje je poučio Duh Sveti. Oni su ih otkrili za sebe i za sve nas. Isus je prisutan u sili Duha Svetoga kad god se krsti, prašta grijehe, maže uljem, polaže ruke. On je prisutan i u običnom kruhu i vinu, u ljudskoj blizini i molitvi.

Isus je i dalje s nama bez obzira na vremensko razdoblje. On ne spava niti se umara. Daruje sebe i čezne za čovjekom, za blizinom. Temeljni uvjet otkrivanja Isusove prisutnosti među nama je ljubav. To je sve što Isus traži od svojih učenika: „Ljubite jedni druge, kao što ja ljubim vas!“ Ljubiti druge postaje moguće u Sili odozgor. Ljubav je dokaz autentičnosti vjernika i prekoračuje običaj i tradiciju. Tko ljubi, taj čuva Božju riječ. Duh Sveti podsjeća nas na to da je Isus među nama i da nas je on prvi ljubio. Istinita ljubav potiče vjeru. Prema tome, nije važno koliko stoljeća je prošlo od Isusova uskrsnuća. On je sada i nadalje prisutan među nama. Nitko to ne može osporiti.

Duh Sveti je najveći dar. On donosi i daje druge darove i plodove. Mir je plod Duha Svetoga. To nije mir koji svijet pruža. Mir se temelji na osobi Isusa Krista. Tu gdje je Isus, tu je Duh Sveti i mir. Isus je po svojoj žrtvi cijelome svijetu zaslužio mir. I dok za vrijeme mise dijelimo taj Kristov mir, to znači da se srcem želimo otvoriti Duhu Svetomu i shvatiti da je to pozdrav koji obećava i obvezuje: „Spreman sam učiniti nešto za tebe, spreman sam otkinuti jedan dio života i darovati za tebe!“ To je govor požrtvovnosti, to je govor ljubavi. Tako postajemo nositelji mira. Mislim da to najbolje ocrtava poznato ime Damir –Daj mir. To može samo čovjek, koji je otvoren za djelovanje Duha Svetoga.

Otkrijmo dar Duha Svetoga. Prepustimo se Duhu Branitelju. On nas brani od nevjere. Brani nas da nikada ne pomislimo da Isus nije s nama. On je naš odvjetnik u ovom svijetu. Štiti nas pred zlim dusima. Pravi nam društvo da se nikada ne osjećamo usamljenima. Omogućuje da čuvamo Božje zapovijedi i da ljubimo jedni druge. Duh Sveti uči nas predanju i istinitoj molitvi. S njim smo na sigurnom putu. Duh Sveti je životvorac. On nas i pomlađuje. Za njega nisu bitne godine niti prošlost. Sve je sada. Kako postati toga svjestan? Jedini način je osvjedočiti se sam. Povjerovati svjedocima, učenicima, nasljednicima, propovjednicima koji su Isusa sreli i Duha zadobili i dati se poučiti. Primi mentalitet Oca, Sina i Duha. Dopusti da se Duh Sveti nastani i trajno u nama. Prijateljuj s njime, dođeš li ujutro, u podne i navečer u prostor svoga srca i nađeš li ondje Duha Svetoga, tvoj će dan biti blagoslovljen i radostan, tvoji će poslovi biti Božji poslovi, a trud neće biti uzaludan. Razumije li tkogod ovaj naputak? A želi li tko poći tim putem? Odvažni budite!

p. Arkadiusz Krasicki, CSSp


5. uskrsna nedjelja

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put." Reče mu Toma: "Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?" Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga." Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" Nato će mu Isus: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu."

Iv 14,1-12


Razmišljanje uz Evanđelje

Gospodine, nauči me umjetnost malih koraka! Ne molim te za čudesa, ni viđenja, nego te molim za snagu svagdašnjice: podari mi potrebnu maštu, u pravom trenutku komadić dobrote, s riječima ili bez njih, da to stavim na pravo mjesto. Učini od mene čovjeka koji nalikuje na lađu s dubokim gazom da mogu dohvatiti i one koji su «dolje».

Oslobodi me straha da ću promašiti život, ne daj mi ništa što sebi želim, nego ono što trebam. Nauči me umjetnost malih koraka.

Antoine de Saint Exupery




4. uskrsna nedjelja

U ono vrijeme reče Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju."
Isus im kaza tu prispodobu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.
Stoga im Isus ponovno reče: "Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju."

Iv 10,1-10


Razmišljanje uz Evanđelje

Dobrome je Pastiru svaka ovca dragocjena. Kad se koja izgubi, napušta sve i traži je dok je ne nađe. "A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan" (Lk 15,4). Isus je došao zbog svakog čovjeka i položio svoj život za svaku pojedinu osobu: "I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu". Svakoga želi privesti sebi: "Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem" (Iv 10,16).

Dopuštam li mu da me vodi, da me nađe i vrati na pravi put kad god se izgubim? Dopuštam li mu, pomažem li mu, da nađe moju izgubljenu braću i sestre? Molim li, prikazujem li svoje svakodnevne patnje za one koji su daleko od njega? Jesam li svojom poslušnošću prema Božjoj riječi primjer onima koji ne idu za njim?

Kakav sam ja pastir u odnosu na povjereno mi stado, u odnosu na povjerene mi obveze u obitelji, u zajednici, na radnome mjestu? Je li mi uzor Dobri Pastir ili najamnik? Imam li Isusovo srce Dobroga Pastira u odnosu prema ljudima koje mi stavlja na put, ili srce najamnika, razbojnika? Zatvaram li se u bolesti u svoje brige i teškoće ili imam srca i za druge?


3. uskrsna nedjelja

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: "Sto to putom pretresate među sobom?" Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?"
A on će: "Što to?" Odgovoriše mu: "Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe."
A on će im: "O bezumni i srca spora, da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uve u svoju slavu?"
Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: "Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!" I uđe da ostane s njima.
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putom govorio, dok nam je otkrivao Pisma?" U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: "Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!" Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Lk 24,13-35


Razmišljanje uz Evanđelje

Pokopane nade

Obojica govore o nečemu što poznaje svatko tko vjeruje. Oni govore o nadanjima koja su trebali pokopati: «Ono o Isusu iz Nazareta» (Lk 24,19) Njegovom smrću na križu potpuno je razoren njihov temelj vjere. Ne pomaže im ni to da su navodno drugi, neke žene, našle anđele koji govore da «on živi» (Lk.24,23). Važno je za tu dvojicu učenika, a izgleda i za žene: «One ga nisu vidjele» (LK 24,24) Bit kršćanske vjere je osobni susret s Kristom. Svjedočanstvo nekoga trećega ovdje nije dovoljno. Ali kako je moguće Krista susresti osobno?

Oba učenika nisu našla taj odgovor. Njima je trebala pomoć jednog suputnika. Tek na kraju su, u njemu, otkrili Isusa, Uskrsloga. On sam će se objaviti svojim pristašama gdje i kako hoće.


2. uskrsna nedjelja

I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: "Mir vama!" To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im."
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: "Vidjeli smo Gospodina!" On im odvrati: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati." I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: "Mir vama!" Zatim će Tomi: "Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran." Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!" Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi.

Iv 20,19-31


Razmišljanje uz Evanđelje

“Mir vama!”

Isus je pobijedio zlo. Bio je poslušan svome Ocu sve do smrti na križu. U sebi je u potpunosti pomirio Božju i ljudsku narav. Doveo je sebe, svoju osobu u spokoj. Prvi je od svih ljudi ostvario posvemašnji mir, ono ravnovjesje, ono prvotno zajedništvo Boga i čovjeka. Ispunio je svoje srce Bogom i pokazao čime se gasi ona iskonska žeđ, čime se može ispuniti bezdan ljudskoga srca.

Zato i daje svoj mir apostolima, a daje ga i nama. Pobijedio je zlo i grijeh, proslavio je u sebi palu ljudsku narav i nama otvorio put u nebeski život. Daje nam, dakle, mir. A mir znači odsustvo svakog nemira uzrokovanog mržnjom, zavišću, pohlepom, zadovoljavanjem strasti, nepomirljivošću i bilo kojim grijehom.

Samo to je naš put. Ovim uskrsnim blagdanima doista se želimo ispuniti Kristovim mirom, da samo on zakraljuje u nama. Doista želimo, njegovom milošću, udaljiti iz sebe svaku pohlepu i svaki grijeh. I dobit ćemo već na ovome svijetu stostruko: Kristov mir koji nadvisuje sva blaga i sve uznositosti ovoga svijeta.

Krist nam daje svoj mir. Nemojmo ga u svojoj ludosti zamijeniti blagom što ga moljci mogu izjesti, rđa uništiti ili lopovi pokrasti.



Uskrs

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše." Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Iv 20,1-9


Razmišljanje uz Evanđelje

Uskrsna vjera Marije, Petra, ljubljenog učenika, kao i drugih članova prve zajednice u Jeruzalemu, je bila praktična i iskustvena jer su živjeli ono što su osobno na Isusu vidjeli, od njega čuli i kako su to sve doživjeli. Postali su zajednica sabrana oko uskrsnulog Gospodina, uvjereni da s Kristom po vjeri umiru grijehu te ustaju na novi život. Svojim životima svjedočili su da je Raspeti uskrišen te da je nakon ustoličenja s desne strane Očeve, ali i da je u tom svom uskrsnom stanju prisutan među onima koji mu se pridružuju krsnom vjerom. Otajstvo Uskrsa i uskrsnuća ne niječe zbilju patnje i nasilja, ali iz njega raste nada u nadvladavanje zla i grijeha u pojedincu i u ljudskoj zajednici. Kristov prazan grob najavljuje veliki “Aleluja”: ljubav, milosrđe, velikodušnost, poniznost i nesebičnost na koncu će trijumfirati nad mržnjom, zaslijepljenošću, predrasudama, očajem, gramzljivošću i smrti. Uskrsni događaj osposobljava nas da i u najtežim prilikama živimo s vjerničkom sigurnošću u pobjedu dobra nad zlom i u naše osobno uskrsnuće nakon završetka zemaljskog proputovanja.

Nagnimo se i mi u duhu nad prazan Isusov grob s Petrom, Ivanom i Marijom, te se s njima upitajmo što to znači? Što za nas znači Krist koji je postao žrtva nasilja, a sada je uskrišen na život? Da li On hoda i danas s nama na našim životnim putovima? On koji je vršio i naučavao milosrđe, ljubav, opraštanje, pomirenje, iskrenost, nesebičnost u odnosu na ljudsku braću i sestre. Bog je to potvrdio uskrisivši ga od mrtvih. Prazan grob nije samo znak utjehe i pouzdanja nego i poziv da krenemo u svom vjerničkom življenju Kristovim stopama. Po krštenju smo uključeni u Crkvu koja je tijelo Kristovo, i to tijelo uskrsnulog Krista. Zato je Crkva uskrsna zajednica, uskrsni narod Božji. Snagom Uskrsa poruka o praznom grobu pronosi se kroz povijest Crkve i u životu svakog pojedinog vjernika. Danas sebi posvješćujemo da nas vjera u uskrsnulog Krista čini Crkvom u jednom narodu, nadbiskupiji i župi.



Cvjetnica - Nedjelja muke

Dovedoše dakle Isusa pred upravitelja. Upita ga upravitelj: "Ti li si kralj židovski?" On odgovori: "Ti kažeš." I dok su ga glavari svećenički i starješine narodne optuživale, ništa nije odgovarao. Tada mu reče Pilat: "Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?" I ne odgovori mu ni na jednu riječ te se upravitelj silno čudio. A o Blagdanu upravitelj je običavao svjetini pustiti jednoga uznika, koga bi već htjeli.Tada upravo bijaše u njih poznati uznik zvani Baraba. Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: "Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?" Znao je doista da ga predadoše iz zavisti. Dok je sjedio na sudačkoj stolici, poruči nu njegova žena: "Mani se ti onoga pravednika jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega." Međutim, glavari svećenički i starješine nagovore svjetinu da zaište Barabu, a Isus da se pogubi.Upita ih dakle upravitelj: "Kojega od ove dvojice hoćete da vam pustim?" A oni rekoše: "Barabu!" Kaže im Pilat: "Što dakle da učinim s Isusom koji se zove Krist?" Oni će: "Neka se razapne."A on upita: "A što je zla učinio?" Vikahu još jače: "Neka se razapne!" Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: "Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!" 25 Sav narod nato odvrati: "Krv njegova na nas i na djecu našu!" Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne. Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem.Spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku u desnicu. Prigibajući pred njim koljena, izrugivahu ga: "Zdravo, kralju židovski!" Onda pljujući po njemu, uzimahu trsku i udarahu ga njome po glavi. Pošto ga izrugaše, svukoše mu plašt, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu.Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ.I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto,dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htjede piti. A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku.I sjedeći ondje, čuvahu ga.I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: "Ovo je Isus, kralj židovski."Tada razapeše s njime dva razbojnika, jednoga zdesna, drugoga slijeva.A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama:"Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!"Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu:"Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!'" Tako ga vrijeđahu i s njim raspeti razbojnici. Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji - do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: "Eli, Eli, lema sabahtani?" To će reći: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" A neki od nazočnih, čuvši to, govorahu: "Ovaj zove Iliju." I odmah pritrča jedan od njih, uze spužvu, natopi je octom, natakne je na trsku i pruži mu piti. A ostali rekoše: "Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi." A Isus opet povika iz glasa i ispusti duh. I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: "Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj."

Mt 26,14-27,66


Razmišljanje uz Evanđelje

Svatko nosi na svojim ramenima poneki križ. Jedan je križ lakši, drugi teži.
Nekima se pak težina križa jako povećava jer nose križ bez Krista na njemu. A odatle baš i razlika među križevima: nositi samo križ ili nositi na križu i Krista.

Prihvati moj savjet i stavi Krista na svoj svagdanji križ, na onaj križ koji te neprekidno pritišće, koji ti dosađuje i izgriza i tijelo i zagorčuje dušu, na križ koji ti ne da živjeti bezbrižno i opušteno.
Ako Krist stavi svoju ruku na tvoje rame podižući križ, brzo ćeš uvidjeti kako će olakšati njegova težina i nadoći nova snaga s kojom ćeš lako nositi križ.

Križ bez Krista ili križ s Kristom.
Između jednoga i drugog postoji neizmjerno velika razlika.

Nemoj se toliko tužiti na križ i na njegovu težinu.
Radije se tuži što ne znaš pronaći Krista da ti pomogne nositi križ.



5. korizmena nedjelja

U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je." Čuvši to, Isus reče: "Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji."
A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: "Pođimo opet u Judeju!" Kažu mu učenici: "Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?" Odgovori Isus: "Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu."
To reče, a onda im dometnu: "Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." Rekoše mu nato učenici: "Gospodine, ako spava, ozdravit će." No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: "Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!" Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njime!" Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti." Kaza joj Isus: "Uskrsnut će brat tvoj!" A Marta mu odgovori: "Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan." Reče joj Isus: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?" Odgovori mu: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!"
Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: "Učitelj je ovdje i zove te." A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati.
A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro." Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: "Kamo ste ga položili?" Odgovoriše mu: "Gospodine, dođi i pogledaj!" I zaplaka Isus.
Nato su Židovi govorili: "Gle, kako ga je ljubio!" A neki između njih rekoše: "Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?"
Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: "Odvalite kamen!" Kaže mu pokojnikova sestra Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan." Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?" Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: "Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao."
Rekavši to povika iza glasa: "Lazare, izlazi!" I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!" Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Iv 11, 1 - 45


Razmišljanje uz Evanđelje

Današnje evanđelje kao da se slaže s modernim filozofskim razmišljanjima da Boga nema. Umro je Lazar, Isusov prijatelj. Isus je bio u to vrijeme daleko – izvan Judeje. Stoga mu Marta, Lazarova sestra govori: ''Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.''

Mnogima se čini da je Bog odsutan u ljudskoj patnji i umiranju. Lazar je umro, a na tu vijest Isus ne reagira odmah. Ne dolazi onda kada to njegove sestre žele. Ne zato što ih ne ljubi. Naprotiv. On samo odgađa odlazak k njima do trenutka kada im je najpotrebniji. Ovdje slutimo kako ljubav ne znači činiti ono što drugi želi. U židovskoj kulturi smatralo se da prava smrt nastupa nakon četiri dana, a Isus dolazi upravo tog četvrtog dana. On koji za sebe kaže da je Život sada stoji pred smrću. Dopušta smrti njezinu moć. A onda pokazuje svoju premoć nad njom. Iako je Isus darovao Lazaru novi život, ne smijemo to uvijek očekivati od njega jer Isusovo poslanje nije osloboditi nas umiranja ili učiniti život na zemlji vječnim, nego nas iz ovoga života i smrti uvesti u novi život.

Isus je uskrisio Lazara od mrtvih. Naredio mu je da iziđe iz groba. On izlazi, ali su mu ruke i noge bile povezane povojima. Isus je oživio Lazara, ali ga nije odriješio spona. Zašto? Da mu pokaže da su mu uz Isusa potrebni i drugi ljudi. Ma koliko mi živjeli samostalno i neovisno o drugima, drugi su nam potrebni. Potreban nam je drugi koji će se zauzimati za nas i svoje molbe za nas donositi pred Isusa. Potreban nam je drugi koji će dovesti Isusa do našeg groba i netko tko će odvaliti kamen s njega. Potreban nam je netko tko će nas odriješiti zavoja kojim smo sputani. Stoga, ne prezirimo ljude oko nas kao ni brigu naših bližnjih. Nikad ne znamo kakav će kamen biti navaljen na grob naših slabosti i kakvim povezima će biti onesposobljeni naši udovi.



4. korizmena nedjelja

U ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. I pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: "Idi, operi se u kupalištu Siloamu!" - što znači "Poslanik." Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: "Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?" Jedni su govorili: "On je." Drugi opet: "Nije, nego mu je sličan." On je sam tvrdio: "Da, ja sam!" Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: "Stavio mi kal na oči i ja se oprah - i evo vidim." Nato neki između farizeja rekoše: "Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu." Drugi su pak govorili: "A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?" I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: "A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!" On odgovori: "Prorok je!" Odgovore mu: "Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?" I izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: "Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?" On odgovori: "A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?" Reče mu Isus: "Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!" A on reče: "Vjerujem, Gospodine!" I baci se ničice preda nj.

Iv 9,1-41


Razmišljanje uz Evanđelje

Isusov susret omogućuje slijepcu od rođenja pristup tjelesnom ozdravljenju, ali i ozdravljenju srca. Isus mu vraća budućnost neizmjerne i neiscrpne dubine. Biti slijepac po rođenju teška je životna situacija. No, sljepoća duha još je veća i teža situacija.

U susretu s Isusom, Istinom i Svjetlošću svijeta, bivši slijepac je pronašo i vidio cijelo svoje biće: tijelo, duh i dušu. I to njegovo biće postepeno se otvorilo toj Svjetlosti, ostvarivši istinu koju je Isus došao naviještati u Hramu: „Istina će vas osloboditi”. A mi? Gdje se mi nalazimo u primanju i prihvaćanju te Istine koja nas oslobađa? Molimo Svjetlost svijeta da drži našu svjetiljku upaljenu na našem putu traženja i življenja te Istine?



3. korizmena nedjelja

U ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh, i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

Iv 4,5-15.19b-26.39a.40-42


Razmišljanje uz Evanđelje

Moja životna žeđ

«Čime tažim svoju životnu žeđ?» ili «Tko taži moju životnu žeđ?»
Trenutne veze, odmor snova, igra na sreću, karijera... i uvijek dolazimo do istog iskustva - sve to traje kratko vrijeme, ako i traje, a onda ostaje praznina.
U evanđelju Isus želi potpuno drugačije, sve dok žena ne počima shvaćati što se smatra vodom života. Razgovor uspijeva i nastaje nutarnji susret čovjeka s čovjekom. Samarijanka prepoznaje Isusa kao proroka. Razgovor s njim, susret s njim je postao izvorom. «Voda koju ću mu ja dati, postat će u vjerniku izvorom vode, koja će teći u život vječni.» Žena smije svoju žeđ utažiti na izvoru i postaje sama izvorom iz kojega bi mogli drugi ljudi piti. Žena nalazi, usred svakodnevnice, u Isusu onoga, koji prepoznaje njezinu žeđ i u njemu je može utažiti. I Isus joj govori: izvor je u tebi samoj. Otkrij ga i daruj njegovu vodu.

Moji izvori

Dajmo malo vremena sami sebi i razmišljajmo gdje su naši izvori, gdje će ljudi, susreti postati izvorima. Možda i mi sami možemo, za druge, biti izvorom. Izvor, iz kojega mi sami možemo živjeti ključa - to može biti riječ, pismo koje me dotakne, može biti zajedništvo koje doživljavam u bogoslužju. Mogu biti susreti, razgovori, može biti divljenje prirodi, ...molimo da bismo i mi danas otkrili životne izvore za nas i za druge.
«Tko pije od ove vode koju nam Isus daje, neće više žeđati i u njemu će postati izvorom koji daruje vječni život.»



2. korizmena nedjelja

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.

A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Mt 17,1-9


Razmišljanje uz Evanđelje

Na brdu preobraženja događaju se neviđene, nebeske stvari.Isusovo lice odsijeva nebeskim sjajem, njegove haljine bliješte. Tu su i nebeski oblaci i nebeski gosti. Nije čudo da Petar želi tu zauvijek ostati. Spreman je sagraditi sjenice za Isusa, Mojsija i Iliju. Doista, može li čovjek bolje i više poželjeti? Međutim, ne! Sa svom odlučnošću Isus silazi s brda nebeske slave i upućuje se prema Jeruzalemu gdje ga očekuje njegova čaša puna gorčine i tjeskobe. Jer, to je volja njegovog nebeskog Oca.

Dragi prijatelji, korizma je. Zar ne, da Gospodin i nama danas, ovih dana progovara: „Iziđi iz zemlje svoje!“ A mi sebi izgradili i sjenice i stanove i boravišta. Sve one zamamnosti koje nas udaljuju od Boga i našeg kršćanskog puta.

Što me to sapinje da ne mogu poletjeti? Što me to vuče u prosječnost, bezvoljnost? Što mi to priječi da budem bliz i Bogu i bližnjemu, da budem vjeran samome sebi? Gospodin nas zove ove korizme. Zove nas da otkrijemo njega i svoje pravo lice u njemu.

Odvažimo se poput Isusa i poput Abrahama. Već danas će nam uzvratiti mirom i radošću.

U korizmi smo pozvani da se popnemo na brdo preobraženja, kako bismo sagledali svoj život iz jedne druge perspektive.
Vježbe kao post, molitva i razmatranje pomažu nam pri tome. Ove vježbe moraju uvijek sadržavati konfrontaciju sa stvarnošću, povratak s brda preobraženja, inače nisu dio Isusove sljedbe.
Nama je oboje potrebno: uspon kako bismo svoj život mogli sagledati «odozgo», ali također i povratak u svakidašnju sljedbu. Oboje želim, vama i sebi, za korizmu.

1. korizmena nedjelja

O ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“ A on odgovori: „Pisano je: 'Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.'“ Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: 'Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.'“ Isus mu kaza: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ Tada mu reče Isus: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: 'Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!'“ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Matej 4, 1-11


Razmišljanje uz Evanđelje

Poput Isusa i pred nas se uvijek postavljaju ova tri pitanja: zašto i od čega živim?
Pred kim ili čim se klanjam?
I u koga vjerujem, odnosno poklanjam povjerenje!
I pravilan odgovor na ova pitanja prožimat će naš život i ne samo kroz korizmu.



8. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?

Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: Ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova."

Matej 6,24-34


Razmišljanje uz Evanđelje



7. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!"

Matej 5,38-48


Razmišljanje uz Evanđelje

"Ljubite svoje neprijatelje". Kako li je to snažno! Kako potpuno preokreće naš način razmišljanja i potiče nas da učinimo zaokret u upravljanju vlastitim životom!

Jer… ne krijmo toga, ponekog neprijatelja – malog ili velikog – imamo svi.
Eno ga za vratima susjednog stana; u onoj je tako antipatičnoj gospođi spremnoj na spletkarenje koju nastojim izbjeći svaki puta kad postoji opasnost da uđe sa mnom u lift...
Eno ga u mom rođaku koji je prije trideset godina nanio nepravdu mom ocu, pa ga više ne pozdravljam.
Sjedi za tvojom školskom klupom i nikada, nikada ga nisi pogledao u oči od kada te tužio profesoru…
To je ona djevojka s kojom si hodao, a poslije te ostavila na cjedilu i krenula s drugim.
To je onaj trgovac koji te prevario…
To su oni koji u politici ne misle kao mi, pa ih proglašavamo svojim neprijateljima.
Ima, i bilo je uvijek onih koji vide neprijatelje u svećenicima pa mrze Crkvu.
Sve njih i bezbroj drugih koje nazivamo neprijateljima treba ljubiti!
Ljubiti? Da, Ijubiti! I nemojmo misliti da se možemo olako izvući mijenjajući osjećaj mržnje u neki drugi, tek malo dobrohotniji. Potrebno je mnogo više!
Čuj što Isus o tome kaže:
"Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju."
Vidiš? Isus želi da zlo pobijedimo dobrim. On hoće konkretnu ljubav.
No kako to da Isus daje takvu zapovijed?
Jednostavno: On hoće oblikovati naš život po uzoru na Boga, svoga Oca, koji daje "da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima"
Upravo to. Nismo sami na ovome svijetu: imamo Oca i moramo mu sličiti.

zato: "Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju."


Papa: ‘Teško je voljeti neprijatelje, ali Isus to od nas traži’

Kako možemo voljeti svoje neprijatelje? Papa je Franjo u propovijedi postavio nekoliko ozbiljnih pitanja, spominjući neke drame ljudskoga roda. Kako se može voljeti – upitao je – one koji donose odluke o bombardiranju i ubijanju brojnih osoba? Kako se može voljeti one koji iz ljubavi prema novcu ne dopuštaju da lijekovi dođu do starijih osoba, i puštaju ih da umru? Ili pak one koje zanima samo vlastiti interes, vlastita moć, i pritom čine mnogo zla? Čini se da je teško voljeti neprijatelja – primijetio je Papa te istaknuo – ali Isus to od nas traži.



ovdje pročitaj cijeli tekst



6. nedjelja kroz godinu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.' A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Vaša riječ neka bude: 'Da, da – ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je."

Mt 5,20-22a.27-28.33-34a.37


Razmišljanje uz Evanđelje

Zakon za naučiti zakon ljubavi

«Čuli ste da je starima rečeno: Ne ubij! Ako tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem onaj koji brata svoga mrzi, bit će podvrgnut sudu, a onaj koji reče bratu svom ti tvrda glavo, neka bude podvrgnut velikom vijeću. A tko mu reče zli bezbožniče, bit će bačen u pakao.» (Mt 5, 21-22)

Jedna žena je ostala trudna. Činjenicom da su joj potvrđene takozvane socijalne indikacije, dobila je različite potvrde i uvjerenja. I tako je pobačaj postao za nju nekažnjiv. Žena potraži liječnika koji će izvesti pobačaj. I kako se uvijek znade dogoditi, da usprkos izvedenom pobačaju prema svim medicinskim pravilima nastanu ozbiljne posljedice, žena tuži liječnika. Proces je prešao sve instance. Senat njemačkog državnog suda osudi liječnika na nadoknadu štete, zbog njegove liječničke pogreške koja je ženi nanijela štetu.

Ovdje želim pokazati kako zakon i pravo mogu vrlo brzo doći do svojih granica. Da je ubojstvo začetka uspjelo, sve bi bilo zakonski u redu, ali činjenica da je jednom djetetu darovan život- zakonski je postalo kažnjivo i mora se platiti odšteta.Ovdje pokazujem kako zakoni mogu postati perverzija koja se čini po sebi razumljivom, umjesto da zakoni čuvaju život.

I Isus poznaje temeljnu opasnost da zakoni, umjesto da služe životu, postanu opasnost i «izdaju i prodaju.» Da bi se ovoj opasnost moglo suprotstaviti, Isus govori svoju propovijedi na gori, čije dijelove smo danas čuli.

Zakoni nose oznake što se preko njih treba ostvariti, kao na primjer: zakon o zaštiti omladine. Zakon, kojega Isus proglašava u propovijedi na gori može nositi naslov: Zakon za naučiti umjetnost ljubavi. Od svega srca želim sebi i vama da napredujemo u učenju ovog zakona koji nadilazi sve druge zakone.



5. nedjelja kroz godinu

"Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." "Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima."

Mt 5,13-16


Razmišljanje uz Evanđelje

Bih li bio kadar podijeliti s nekim ljudskim bićem posljednje što imam, umjesto da to u strahu čuvam za sebe? Bi li to čak mogla biti sreća?

Zrno soli postaje začinom tek kad se rastopi. A svijeća se sagorijevanjem troši.


Mi smo "sol zemlje, svjetlo svijeta". Kakva li naziva! I ujedno, kakva li zahtjeva! Sol daje okus i začin je, ona konzervira i kao takva predstavlja mineral koji je neophodan za život. Svjetlo pak jamči orijentaciju, toplinu, životnu energiju.

No i sol i svjetlo mogu djelovati tek ako se daju i troše. Zrno soli postaje začinom tek kad se rastopi. A svijeća se sagorijevanjem troši. U obitelji koja nosi dvostruko prezime, "Sol-Svjetlo", nije uvijek lako živjeti u skladu s tim imenom. Kako se samo često osjećamo slabima, neuspješnima, potrošenima! Tada bismo trebali s Isusom uzaći na "goru", kako bismo zauzeli distancu od svakodnevnih briga i muka te kako bismo crpili snagu s mjesta gdje se on nalazi. Često može pomoći jednostavno pitanje: Tko me danas treba kao sol i svjetlo? Čiji je život bezokusan i bljutav te čezne za nekim tko bi ga mogao začiniti? Gdje je to tama koja čeka na moje svjetlo? Ako mi na to pitanje dođe pred oči neki muškarac, neka žena ili dijete, tada su oni moja briga, moja današnja zadaća koju mi je Bog namijenio.

Molitva

Bože, ti koji si eliksir našega života, ti si nas počastio pozivom da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta. No često se osjećamo slabima i tupima te se prije može reći da oko sebe širimo mrak nego svjetlo. Daj nam svoje snage i probudi u nama želju da kao sol i svjetlo djelujemo ondje gdje nam je mjesto. To te molimo po Isusu Kristu, koji želi da radimo na tvojemu kraljevstvu. Amen.



4. nedjelja kroz godinu

Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! - i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: "Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga." Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!" A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Lk 2,22-40


Razmišljanje uz Evanđelje

SVJETLO

Svjetlost podjednako rado obitava u svakom biću.
U svakome pomnorukom ispisuje svoje poruke.
Njezin zapis, bio uklesan u hrid, bio ponesen valovljem,
bio ovješen o vjetar, u svakome nepozlijeđen ostaje.
Živi.

Zapis je taj, istina, moguće zastrti.
Moguće je okrenuti se licem od njega.
No, tada čovjek sebe, a ne svjetlost, umanjuje.

Bit će da je svrha čovjekova paljenje malih svjetala.
Zasigurno, svakome je dano paliti mala svjetla.
Jednostavan pokret ruke, osmjeh, pogled,
neka riječ, misao i prisutnost sama, može upaliti malo svjetlo.
Katkada, da bi se upalilo kakvo malo svjetlo,
treba proživjeti sav svoj dug i mukotrpan život,
a kadšto je za nj potrebno odmah dati svoj život.

Stjepan Lice



3. nedjelja kroz godinu

A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska - narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Otada je Isus počeo propovijedati: "Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!" Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: "Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.

Razmišljanje uz Evanđelje














Želiš li uspjeti kao ribar ljudi, moraš ponuditi srce kao mamac.

Krist nam je ostavio svjetlo Istine. Mi lovimo “na sviću.”

Ribari ljudi? Uvjerljivo najbolja ponuda za posao u cijeloj ljudskoj povijesti!


2. nedjelja kroz godinu

Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!" "Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu." I posvjedoči Ivan: "Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: 'Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.' I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji."

Iv 1,29-34




Razmišljanje uz Evanđelje

Svemogući Bože naš Oče,
ti si odgovorio svom razdijeljenom i
tvrdokornom narodu
i ponudio mu spasenje i jedinstvo
u svom Sinu Isusu Kristu.
Molimo te, oslobodi nas od svih međusobnih
nepovjerenja,
od svih međusobnih nepovjerenja i od svih
kratkovidnih navezanosti
na našu vlastitu prošlost,
da bismo u vjeri zadobili tvoga Svetog Duha

Ivan XXIII.

Krštenje Gospodinovo

Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: "Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?" Ali mu Isus odgovori: "Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!" Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj.

Mt 3,13-17




Razmišljanje uz Evanđelje

Isusovo krštenje podsjeća te na vlastito krštenje u kojemu si divnim obredima posvećen u tajnu kršćanskoga života. Ti si kao Krist pomazan za kralja, proroka i svećenika. Ti si kraljevski čovjek, netko tko sam živi, umjesto da drugi ravnaju tvojim životom. Ti si prorok, netko tko svojim postojanjem nešto izražava, nešto što samo ti možeš predstavljati. Ti si i svećenik, netko tko povezuje Boga i svijet, netko tko zemaljsko preobrazuje u božansko, netko čije je čovještvo propusno za Božju slavu. Kršten si. Ne moraš zasluživati svoje pravo na opstanak. Ti si bezuvjetno prihvaćen i voljen. Blagdan Isusova krštenja hoće ti ovu istinu ne samo reći, nego ju i duboko utisnuti u tvoje srce, njome čak prožeti tvoju podsvijest, vode tvoga lordana, da bi sa svime što jesi, onim svjesnim i onim podsvjesnim, svojom snagom i svojom slabošću, svojom ljubavlju i svojom laivnjom, mogao bezuvjetno prihvaćati i ljubiti.

Anselm Grun

2. nedjelja po Božiću

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: "To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!" Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Iv 1,1-18


Razmišljanje uz Evanđelje

Jeste li ikada telefonirali Bogu?

Sigurno još ima ljudi koji nemaju telefona. Ipak, većina ga ima. I zato moje pitanje «jeste li već telefonirali Bogu?» Odgovorit ćete mi: «To je nemoguće, Bogu se ne može telefonirati.» Ipak, budimo oprezni, jer u psalmu 50, 15 se kaže «i zazovi me u dan tjeskobe».

Slušao sam neke mlađe roditelje koji su u religioznom okruženju organizirali slobodno vrijeme djece. Pri tom je bilo govora da su s djecom razgovarali i ovom stihu psalma, a onda su se djeca počela igrati. Sva su djeca imala igračku-telefon kojim su nazivali Boga. Birali su broj 50-15, broj ovog stiha psalma. Jedno dijete je govorilo: «Halo, Marija, je li tu tvoj sin?» (djeca ponekad imaju bolju teologiju od nas odraslih)

Zato, još jednom pitanje jeste li već nazivali Boga da biste mu, u situaciji kakva je djeci vlastita, povjerili svoju nevolji? Ako ste to činili, vjerojatno ste iskusili da se na drugom kraju nije nitko javljao i zato biste mi odgovorili: «Dogodilo mi se, kao i djeci, s telefonom-igračkom, Bog je samo u mojoj fantaziji tu. U stvarnosti, ne čujem ništa.»

Ipak se moramo zamisliti nad onim što nam Biblija, od početka do kraja, naviješta, a taj navještaj glasi «Bog govori». On nam govori, prije svega, u Isusu Kristu. O njemu nam govori Ivanov prolog, on je Riječ koju nam Bog Otac govori. I dalje se govori da je ta «Riječ postala tijelom», a to opet znači da je postao čovjekom. Dakle, tko želi čuti što nam Bog govori, taj mora ići Isusu Kristu.

Uzmite malo vremena, pođite pred jaslice da čujete što Bog govori. Najprije će vam reći: «Ne trebaš me se nikako bojati.» Pogledajte druge religije. U njima su bogovi bića pred kojima se moraju skrivati, od kojih se moraš braniti, pred kojima se moraš plašiti i kojima moraš žrtvovati da bi ih udobrovoljio. Što se u tim religijama pokazuje, to se provlači kroz život svih ljudi, a to je strah pred bogom koji, s nama, ne misli i ne planira nam dobro. Taj strah zahvaća mnoge pobožne ljude. «Ako Boga uvrijedim, Bog će se osvetiti.» No, pred djetetom se ne treba plašiti. Upravo to nam Bog govori: «Ne trebaš se preda mnom plašiti, ja sam nemoćan i bez vlasti.» Shvaćamo li to što nam Bog želi reći? To isto nam želi reći kad nam se daje u hostiji, bilo na ruku ili na jezik, «predajem se u tvoje ruke, potpuno sam nemoćan i prepušten tebi. Ti odlučuješ što ću biti u tvom životu.» Kakvo povjerenje Bog stavlja u nas. Zar ne zna da mi njegovo povjerenje neprestano zloupotrebljavamo?

I dalje nam Bog, u jaslama, govori: «Želim tvoju ljubav!» Dijete se, jednostavno, mora voljeti. Tko ne voli djecu, sigurno ima oporo i tvrdo srce. Društvo koje ne voli djecu, uništava samo sebe. Sin Božji, ta Riječ Božja, leži kao dijete u jaslama i prosi da ga volimo kao dijete.

Konačno, govori nam Bog u jaslama: «Ja sam tvoj stvoritelj, to nije bilo kakvo dijete koje je rođeno, ono ima ime i to ime označava cijelo njegovo biće. On se zove Isus, a znači Bog spašava. Mnoge ljude ispunja duboki strah da su uzalud živjeli, da su izgubljeni, jer im život nije imao smisla. Dijete u jaslama govori: «Ja sam smisao tvog života ako mene imaš, onda si spašen, onda si dobio sve.» No, umjesto njega, slijede i trče za brojnim «spasiteljima» koji ih, na kraju, ostavljaju bez nade, u zabludi, iznemogle, prevarene.

Ono što Bog meni govori ne sadrži nikakav zahtjev za savršenstvom. Prije nego što se uklone jaslice, uzmite malo vremena, stanite ispred njih i slušajte što će vam Bog reći, jer se ne radi o pitanju da li nam Bog stvarno govori, nego mnogo više se radi o tome želimo li mi slušati i čuti ono što nam on želi reći.